OUT, VIA NEGATIVA

IGOR RUŽIĆ, 17. november 2008, Radio 101 Zagreb

Slovenska izvedbena skupina Via Negativa već je pokazala koliko joj znači interaktivnost. Svaki od njihovih dosadašnjih projekata u sklopu sedmogodišnjeg plana insceniranja smrtnih grijeha bio je interaktivan na način kako to performans i jest. Ponekad, doduše i malo više, ili se barem na tome pokušalo inzistirati. No, jednostavni poziv na sudjelovanje izrečen na pozornici rijetko pada na zainteresirano tlo u više-manje zamračenom gledalištu. Pozornica je uvijek pozicija moći, ili barem nešto veće moći od šutljivog gledališta, i članovi skupine to znaju čak i kad pokušavaju izmaći uobičajenim pravilima funkcioniranja izvedbene situacije. (…)

„Out“, završni grupni performans, jer tako je najlakše opisati format u kojem Via Negativa nastupa, za temu ima oholost. Posljednji od smrtnih grijeha ponovno je tek inicijalni motiv oko kojeg izvođači i autori grade vlastite minijature, više ili manje uklopljene u zajednički rad, koji ponekad nalikuje prezentaciji dramske radionice. Kako u principu nije riječ o glumcima, svaka njihova izvedba drukčije se čita, gotovo kao metateatarsko iskustvo, što oni ne skrivaju, a publika predosjeća. Utoliko, ali i ne samo zbog toga, „Out“ je predstava kojom Via Negativa najviše govori o samom kazalištu, iako naravno ne više od njihovog i dalje najuspješnijeg rada „Viva Verdi“. Kako je tada tema bila lijenost, točnije rad, ali i pitanje umjetničke proizvodnje, ovdje je fokus na njezinoj prezentaciji, načinima kako se u izvedbenoj situaciji manipulira vlastitom pozicijom moći i onima koji su na takvo stanje pristali. Svjesno ili nesvjesno, ili pak po pravilima građanske pristojnosti i ritualnog odlaska u kazalište kao apriorne kulturne misije.

Ono što Via Negativa želi pokazati, bezobrazno i drsko kako se već usuđuje, je da taj prostor u jednakom omjeru pune i izvođači i publika, prvi svojom hrabrošću i vještinom, drugi razumijevanjem i pristankom. Nedostatak svake od tih komponenti poništava kazalište, unatoč maštovitom mizanscenu, dekoru, magli, buci i bijesu. Zato je svaka od duhovitih, histeričnih, opakih, besmislenih i nježnih epizoda ove predstave živi zagovor kazališta, sve do trenutka u kojem jedna od posebno agilnih izvođačica otvori bočna vrata i publiku podsjeti da se, doslovno, ne bi trebala „dati zajebavati“. Taj poziv da se iz kazališta izađe, koji, međutim, nije i tjeranje iz kazališta, dolazi nakon što je gotovo sat vremena iskušavana spremnost gledatelja da se nosi s poniženjem gledanja uglavnom besmisla, iako ponekad duhovitog. Međutim, točno je i da svaka od epizoda ponavlja neke od obrazaca kazališta na kakvo se inače pristaje, od lažne provokacije, preko čistog ekshibicionizma, do nemušte improvizacije i običnog čvrgarenja, ili pak trošenja scenskog vremena bez svijesti o tome kao promišljenom konceptu. Iako nije nimalo ugodna „Out“ je predstava koja bi zbog svega toga trebala biti dio školskog programa, negdje u sedmom ili osmom osnovne. Tako odgojena publika učinila bi kazalište boljim, jer od njega ne bi oholo odustala ili si umislila da je – kazališni kritičar.