Pseformansi, pseći životi i psine

NATAŠA GOVEDIĆ, 30. oktober 2008, Zarez Zagreb (odlomek)

Jesu li u goroj poziciji oni koji uvijek hvataju lopticu na isti način ili oni koji je uvijek bacaju na isti način? Je li konvencionalnost igre sama po sebi znak ponižavanja njezinih sudionika? Zbog čega redatelj Bojan Jablanovec misli da »biti pas« automatski znači hipertrofiju suradnje koja se svodi na degradaciju i ljudi i pasa? Možda Jablanovec zapravo govori o kazalištu, a ne o psima i ljudima

Predstava OUT slovenske skupine Via Negativa, premijerno postavljena i zagrebačkom teatru &TD, deklarativno se bavi temom oholosti. Zbog toga nam izvođači neprestano ponavljaju kako posve sigurno znaju što publika misli, sigurni su što gledateljstvo od njih i od sebe očekuje u kazališnoj situaciji, nemaju dvojbi oko toga gdje su i kako postavljene granice kazališne iluzije. Ta sigurnost zaista postiže učinak nametljive prodike, pa čak i oholosti. »Podrazumijeva se«, tvrde izvođači, da publika očekuje zabavljaštvo. I zato ćemo pozornicu rabiti za…? Nijem pogled uprt u knjigu. Ili podrugljivo žvakanje kaugume. Rešetanje gledatelja maturantskim pitanjima. Ismijavanje »velike emocije« koja navodno prati dramsko kazalište. Jednu od posebno »predvidljivih« točaka čini i glumačko lajanje na publiku: izvođači izlaze pred zastor na sve četiri, dahćući i fiksirajući publiku isplažena jezika. Performerica Sanela Milošević opetovano baca gumenu lopticu prema publici zahtijevajući da joj se okrugli predmet odmah vrati (baca je u gledalište uz povik daj!). I zbilja neko vrijeme traje loptanje između trenirane publike i treniranih izvođača. Barem dvadesetak osoba u publici vraćas lopticu na scenu. Dodavanje uzima maha.

Neposlušni gledatelj

Nije baš sigurno čija se oholost ovdje proziva. Jesu li u goroj poziciji oni koju uvijek hvataju lopticu na isti način ili oni koji je uvijek bacaju na isti način? Je li konvencionalnost igre sama po sebi znak ponižavanja njezinih sudionika? Zbog čega redatelj Bojan Jablanovec misli da »biti pas« automatski znači hipertrofiju suradnje koja se svodi na degradaciju i ljudi i pasa? Možda Jablanovec zapravo govori o kazalištu, a ne o psima i ljudima. Propitivanje parametara teatralnosti njegova je stara tema, a predstava OUT predstavlja i posljednji nastavak izvedbenog ciklusa nazvana »sedam smrtnih grijeha«. Sad dolazimo do zanimljiva momenta: jedan od gledatelja u zagrebačkoj publici iako osam izvođača na koljenima zapomaže: »Daj! Daj! Daj! Gledatelj, o čijoj anonimnosti nema ni govora, jer njegovo lice svima nama koji pratimo kazališnu scenu nedvojbeno odaje glumca i redatelja Borisa Bakala, namjerno i neplanirano prekida igru. »Dosta ponižavanja«, izgovara Bakal i stavlja lopticu u svoja usta. Dvoranu Teatra &TD zatim tridesetak sekundi, možda i dulje, potresa ljutit cvilež i lajanje izvođača na sceni. Sanela Milošević bijesno silazi s pozornice i prilazi ekscentričnom gledatelju, koji u međuvremeno vadi loptu iz usta, ali umjesto fetiširanog predmeta Bakal joj radije pruža svoju ruku i pokušava se rukovati s njom i predstaviti joj se; pokušava je tretirati s poštovanjem; pokušava uspostaviti izvanserijskost kontakta. To izaziva opće divljanje i neodobravanje scenskih »pasa«. Nećemo uvažavanje! Hoćemo lopticu! – složno inzistira performerska grupa glasnim lajanjem. Glumica Sanela milošević ljutito »izlazi iz uloge«, fiksira Bakala i ispod glasa mu dobacuje (moje kritičarsko mjesto u gledalištu nalazi se tik do izgrednika) da joj vrati smjesta lopticu jer joj »treba za igru, shvaćaš, daj, no, kako ne razumiješ, treba mi ta loptica!« Neposlušni, kreativni i ambiciozno prevrednovateljski gledatelj još malo razmišlja kako da postupi, naposljetku kapitulirajući pred zahtjevom da igra po pravilima koje zadaje Jablanovčeva predstava. Ne znam što misli, ali čini mi se da ne želi svoju odgovornu intervenciju pretvoriti u vlastiti autorski performans: ima osjećaj za mjeru; ne monopolizira tuđu predstavu. Publika tu odluku dočekuje pljeskom.

Redateljsko performilište

Naravno, iznuđivanje Bakalova pristanka na zahtjev čopora treniranih životinja moguće je vidjeti i kao maksimalno čvrstu redateljsku kontrolu. Kontrolu performera, ali i publike. Bojan Jablanovec uvlači nas u kazalište koje zapravo računa na prezir prema mogućnosti etičkog, u značenju nepredvidljivog, suosjećanjem i/ili autorskim dostojanstvom obilježena djelovanja: ne samo da je klasični glumac puka marioneta, nego je i performeru moguće jedino sliniti po loptici na način »neslobodne« životinje. Performer je naš »pas«, kao što smo i svi mi u publici na redateljovoj uzici. Pri tome nije jasno zašto bi taj kolektivno odigrani multipas automatski trebao biti na nižem stupnju autonomije od ljudskih bića te posebno redateljskih stvorova. Zato što bespogovorno pristaje na igru? Zato što inzistira na mogućnosti kontakta? Zato što ljuska vrsta zapravo nema pojma o čemu pas razmišlja i zbog čega se predaje maksimalnoj odanosti, toliko nepopularnoj kad su u pitanju »racionalna« ljudska bića?

Po završetku scene glumci će se ispraviti, pokloniti, dati nam do znanja da oni ipak nisu bijedno pseto. Hijerarhija živih bića opet je uspostavljena na štetu životinja, od kojih i »glumac« i »performer« po potrebi mogu preuzeti potrebni pathos, baš kao i praktičnu dozu lakanovskog »realnog«, ali ne mogu ni svojoj ni tuđoj psečoj njušci priznati autorsku kompetenciju. To bi naime značilo da sloboda nije nešto što se dobiva zgotovljeno, industrijski pakirano, akademski definirano i medicinski čipirano, nego nešto što se mukotrpno i uvijek iznova stvara. Katkad i pod jakim emocionalnim pritiskom (suigre, pozornice, dvosmjerno otvorenog odnosa). Može li to zamisliti izvedbena ekipa Bojana Jablanovca? Sudeći po dramaturgiji koja naprosto niže situacije hiperteatralizirana, koliko i promašena »nedjelovanja« na sceni, a zatim ih još jednom igra u ubrzanoj verziji, skupina Via Negativa ljude sudi jednako surovo kao i četveronožne nam prijatelje: svi smo mi jedna velika vojska, neizlječivo posložna šabloni.