Pod znakom kreativnosti i samokritike

NATAŠA GOVEDIĆ, 3. julij 2006, Novi list Zagreb (odlomek)

Sve ono što nije pošlo za rokom Niku Goršiču s predstavom »Gromače« uspjelo je slovenskom redateIju Bojanu Jablanovcu i njegovom internacionalnom izvedbenorn timu s predstavom »Viva Verdi«, Jablanovčevi su se izvodači, naime, kretali živom granicom izmedu socijalne drame i performansa, performansa i opere, prostora izvedbe kao projekcijskog polja u kojemu svatko tvrdi da nije ono što jest j da jest ono što nije. Izvedbu su otvorili ogradivanjem od Eurokazove poetike i programske knjižice, tvrdeči kako se ne žele svrstati ni pod kakav »kvaziavangardizam«, još manje pod selektorske i producentske ambicije jednog festivala – ma kakav on bio.

Predstava koje nema

Nastavili su s razlozima zašto »neče« napraviti predstavu, ispisujuči je stalno novim ispovjednim momentima, glazbenim numerama, performativnim zadacima, ironij om na temu prolivenih performativnih izlučevina (mokrače, znoja, suza, krvi, povračanja). Demonstrirali su -iznimnu visoku svijest o različitim razinama teatralnosti’kao »ponovljenog ponašanja«, bilo da je rij eč o ponavljanju odredenog oblika scenskog djelovanja, scenskog mirovanja, mokrenja po tlu pozornice, ponavljanju osobne povijesti preko pidžama koje uzastopno dobivamo na poklon, ponavljanju prigovora koje nam upučuju najbliže osobe ili o ponavljanju Verdijevih opernih libreta. Kazalište je ovdje uprizoreno kao »stroj za znoj- koji se ne može, unatoč naporu Barbare Matijevič koja devedeset minuta bez prestanka pleše i sk:uplja kapljice fizičkog napora sa svog tijela, iscijeciti u čašu, Premda bi »razumni ljudi- voljeli da umjetnost bude nešto vid lj ivo ikorisno, nešto poput trokatnice ili nuklearnog reaktora, umjetnost je mudra i teška upravo u svoj oj distanci od »upotrebljivosti«, odnosno u svojoj otvorenosti refleksivnosti. Osim toga, postoji nevidljivi znoj, koji lije s nas kad god se pokušamo približiti artikulaciji unutarnjih eksplozija.

Ironije scenske vokacije

O njima »Viva Verdi« mnogo govori: Grega Zorc o jazu koji dijeli izvedbenu i svakodnevnu »doličnost«, Marko Mandić nijemo demonstrira dubinu degradacije ulaskom u gigantsku vreču za smeće, zatvaranjem njezina otvora i boravkom u vreči tijekorn cijele izvedbe (iz koje na kraju cijedi dvije čaše znoja), Kristian Al Droubi osječa se, toliko »beskorisno« da mu se jedino smislenim čini u svoja usta ugurati malo zemlje i ondje posaditi stabalce. Barbara Kukovec pjeva kako se osjeća upravo senzacionalno, no na njezinim je razgoljenim grudima natpis HELP!. Petra Zanki u zlatnoj haljinici i zlatnim cipelicama iznosi osebne podatke svoje biografije prepune stipendija, međunarodnih radionica i zanimljivih plesnih projekata, no na kraju ledenim tonom dodaje kako je najvažniji performans odigrala u 23. godini, kada je abortirala fetus star 43 dana. Petra Govc izvodi svu težinu optimizma (kao doktrine, s naporom u zraku držeči dvije vreče pijeska, dok operni zbor zagrebačkog HNK pjeva Verdijevu himničnu ariju zatočenika iz »Nabucca«. Zbor nam se, inače, predstavlja glazbom iz »Rigoletta«, »Nabucca«, »Traviate» i »Trubadura« (među solistima posebno se izdvojio Vitomir Marof). Sanela Milošević svoju nelagodu povrača u elegantnu čašu. Katrina Stegnar tvrdi kako je cijela predstava blef jer redatelj u stvari ne zna napraviti predstavu. Dylan Tighe pije pivu i mokri u plastičnu flašu, na kraju od mokrače i pive smučkavši »čarobni vodoskok« u čijoj se pijeni osobno otušira. Različite izlučevlne ove predstave polemiziraju ne samo s tradicijom performansa, nego i s brojnim konzervativnim predrasudama o umjetničkoj vokaciji. »Viva negativa« po mom je mišljenju odlična predstava, prepuna samokritike i kritike različitih »truizama« o teatru. Publika ju je ispratila toplim, dugačkim aplauzom i povicima odobravanja.